Apolinarija je šetala nasipom kada joj je pažnju privukao čudan pljusak po vodi. To je bilo blizu onog vrlo malog zaliva, zatvorenog s jedne strane stijenom, na kojoj je stajala skulptura lijepe žene. Uvala je bila plitka, brodovi tu nisu plovili, bila je samo mala plaža. Sada tamo nije bilo nikoga, jer je bilo proljeće.
Apolinarija je najviše volela da šeta nasipom u proleće, jer u proleće nije bilo turista, a sunce je blago sijalo, bilo je veoma tiho i toplo.
Apolinarija je zavirila u iznenada formirani krug na vodi. I odjednom se pored njega pojavi drugi manji krug, a onda još jedan treći! Šta je ovo? pomisli Apolinarija. I kao trenutni odgovor na njeno pitanje, iznad vode se pojavila sivoplava peraja. Delfini! Svakako! U proljeće, kada je bilo tiho, plivali su vrlo blizu obale. Toliko blizu da se činilo da možete razgovarati s njima.
Pa, Appolinaria je znala da je jezik delfina prilično kompliciran i nije baš pogodan za ljude, jer su delfini ispuštali zvukove slične škljocanju i zveckanju, s čime su ljudi imali poteškoća. Ona je ipak pokušala da ponovi ono što je čula od delfina. Kada je to učinila, odjednom se osjetila kao stanovnica mora, koje radosno lebdi među nježnom i pitom vodom.
Mentalno je zamišljala sebe kako pliva u trci sa delfinima, radosno ih gledajući. I odjednom, kao odgovor na njene misli, jedan delfin je iskočio iz vode, stao na rep i zaplesao nekoliko koraka unazad, gledajući Apolinariju! "On me čuje i razumije?!" pomislila je Apolinarija. A delfin je radosno škljocnuo, zviždući, skočio i zaronio u vodu, brzo otplivavši u more.
Comments