Grad u kojem je živjela Apolinarija zvučao je cijelo vrijeme, a u različito vrijeme zvučao je drugačije. Uveče i noću cikade su pevale na drveću, a ulice su bile ispunjene blagom zvonjavom od pevanja cvrčaka. Ptice su pevale dok je sunce izlazilo ujutru. Činilo se da je cijela planina, prekrivena cvjetnim drvećem i žbunjem, bila naseljena pticama koje su u jutarnjim satima pjevale tihim horom.
Konačno, popodne je počela pjesma naroda. Na nasipu je svaki kafić zvučao svojom melodijom. Neke od melodija bile su egzotične i činilo se da dolaze s druge strane zemlje. Ostale melodije su bile jasno lokalne, satkane su od glasa flaute i violine. Iz drugih kafića čuli su se zvuk klavira i gitare. Ponekad je Apolinarija čula ljude kako pjevaju. Pevali su o dalekim zemljama, ponekad i na stranim jezicima. Bilo je pjesama iz Italije i Francuske i Amerike.
Ali jedna pjesma je iznenadila Apolinariju. Ova pjesma je bila odsvirana uz muziku na nepoznatom instrumentu. Ovaj instrument mora da je bio veoma star. Kada je ova pjesma zazvučala, Apolinarijina mašta joj je nacrtala neke fantastične zamkove u stijenama, nad kojima su kružili orlovi, a rijeke i jezera leže ispod stijena. Vidjela je let orla iznad krivudave rijeke, i kao da je kroz njegove oči vidjela cijelu zemlju. Drevni instrument je umeo da priča priče, po tome se razlikovao od svih drugih, novih i modernih.
コメント