Dan je bio vruć, Apolinarija je otišla na more, da šeta po vodi. Dno uz obalu uglavnom je bilo pjeskovito, ponegdje je bilo sitnog šljunka, a ponegdje su rasle i alge. Morska trava je bila tamnozelene boje i izgledala je kao dugački rezanci koji se njišu tokom talasa.
Apolinarija je uživala u hladnoj vodi i pijesku mekom pod njenim nogama. Pogledala je u odsjaj sunca na vodi. I odjednom je stala... Neko je bio u vodi! Voda je zapravo bila ispunjena životom. Čim je Apolinarija malo provirila u vodu i morsko dno, počela je primjećivati svjetlucave figure riba.
Kako nije ranije primijetila? Istina, bili su vrlo brzi, ljuske su im blistale, reflektirajući sunčeve zrake, i zbog toga nisu bile odmah uočljive. Ali nekako se oko naviklo, Apolinarija je vidjela čitava jata riba. Neke su ribe bile male, dugačke oko 5 centimetara. A bilo ih je tridesetak i više u jatu. Ali ponekad je djevojka u vodi vidjela ribu dugu dvadeset ili čak trideset centimetara, plivale su u malim jatima od po 5-6 riba u svakom. A ko bi još mogao da živi u vodi? pomisli Apolinarija iznenada. Oh, mogli su biti rakovi. Ali dobro je da nije bilo meduza.
Stigavši kući, Apolinarija je otvorila enciklopediju sa mnogo slika. Pronašla je sliku slavnih stanovnika drevnog mora. Bilo ih je mnogo. Čak se i uplašila pri pogledu na neke od njih. Ali zapamtila je da su ribe pametne, da nisu plivale blizu ljudi, da su živjele svojim morskim životom.
Comments