Željko je hodao po svom posjedu potpuno ispravljenih leđa, uzdignute glave, kao da je princ na balu. Bio je to kafić, odnosno bistro, u podnožju kule i ispod sata starog primorskog grada. Na trgu Belavista se uzdizala katedrala, čija se vrata nisu zatvarala od jutra do kasno uveče, aroma tamjana i treperenje svijeća posebno je bilo lijepo uveče kada se zaviri unutra, sedeći za stolom u bistrou.
Bilo je to mjesto gdje vrijeme je bilo neprimjetno. Stare kamene stepenice koje su ovamo vodile bile su stare pola hiljade ili čak hiljadu godina, tim stepenicama su koračali kraljevi i biskupi, prelijepe dame i vitezovi, stigavši na samom vrhu stepenica do trga sa fontanom, gdje i danas možete piti čistu svježu vodu.
Okolina je mirna, iako ljudi šetaju. Bilo je to kameno srce grada u kojem je tekla voda, vino, toplina molitve i zapaljene svijeće. Ovo mjesto je bilo sušta suprotnost onome što se moglo vidjeti na rivi, gdje su ponekad mladi ljudi sjedili s otvorenim laptopima. Nije da Belavista nije imala struju ili internet, sve je odrađeno savršeno. A ponekad se pojavilo čudo kako su drevni kameni zidovi mogli biti protkani električnim žicama kako bi se osiguralo sve što nam je sada potrebno za život.
Belavista je živela svojim životom, nije se videla sa obale, bila je prekrivena terakotom krovova kuća i zidova tvrđave. Ali u stvarnosti, Belavistu je bilo nemoguće zaobići ako se šetate gradom. Idući do starog gornjeg dela grada, uvek ste videli kulu sa satom, a srce je kucalo, sa Belavistom unutra.
Svakog utorka smo bili tamo uveče, udaljavajući se od svakodnevne vreve, uranjali smo u poseban svet sa Željkom u njemu, koji je, uz jedva primetan osmeh princa na balu, obilazio stolove svojih gostiju, pitajući “Kako si?”, “Jesi li dobro?”, “Kakvu kafu bi volio popiti?" Kafa koja se ovdje servira bila je raznolika, ali je sva bila ukusna i izgledala je domaće u svom najboljem izdanju. Bila je to kafa sa gustom visokom kremom i kafom u nekoliko zrnu ili cimetom na kremi.
Staklene visoke šoljice u starinskom stilu posluživale su se sa slamčicom i kašikom, jer ste hteli da ispijate kafu ispod pene, ali i da kušate penu kašikom. Na dnu staklene šolje mogao je biti i irski viski. Kafa je mogla biti ledena. U blizini može biti i čaša crnog vina. I tako smo sjedili, ne žureći nikuda sat i po, razmjenjivali stavove i ideje. I ovo mjesto nam je svaki put davalo svježe ideje.
Otišli smo tamo po ideje. Zato što je teško dobiti uvid i razmišljati o tome kada je okolo puno frke. Mnogo je lakše to učiniti kada ne razmišljate o vremenu, ispijate kafu i vino, a kroz prozor se vide otvorena vrata katedrale, a iza njih trepere svijeće. I ljudi, tiho škljocaju petama po starom kamenju trga. Ljudi se tamo nikada nikome nisu miješali, iako su bili tamo. Nikome ništa nije smetalo. I da su u blizini sedeli muškarci, gledali košarkašku utakmicu, a blues je tiho svirao u koloni iznad uha, ali bilo je kao kod kuće, niko nikome nije smetao.
Ulice su vodile od trga Belavista sa četiri strane. Ona koja je niz stepenice vodila pravo do mora, prolazila je ravno između starih kamenih zgrada, pored tvrđave sa ogromnim starim sidrima i topovima u dvorištu. Ali topovi i sidra bili su negdje iza zida koji je sigurno štitio Belavistu. Ali za nas, ljudi, otkrila se sasvim druga stvar - kroz otvorena vrata i svjetleće prozore mogli su se vidjeti zasvođeni stropove, stepenice sa skretanjima na drugi sprat, sve je bilo kao nekada kada su venecijanske jedrilice pristajale u luka, prevozi ručno izrađenu robu za zamjenu ili prodaju. A odmah na susednom prozoru, šetajući kamenim stepenicama, primetili biste prelep srebrni nakit sa kamenčićima, pomalo asimetričan, kao što prirodno kamenje i ručno rađeni okviri treba da budu.
Odmah biste shvatili da gledate kroz prozor radionice draguljara koji ovdje živi, koliko ... zaista svih ovih stotina godina? Jer ove ukrase je lako zamisliti na lijepoj dami u dugoj haljini.
Naše misli i osjećaji rastu među gradovima, stvarima i ljudima koji nas okružuju. Da li gradovi uče da čovjek ima srce, i da u ovom srcu gore svijeće, a da anđeli donose duhovnu hranu uvijek s ravnim leđima i poluosmijehom? A da li gradovi uče da se do podnožja srca treba popeti uz tri niza strmih kamenih stepenica na kojima se na svakom može susresti trud i rad drugih ljudi? I da li vas to čini prisjećanjem vječnosti i time sretnim, jer sve ovozemaljsko su samo koraci, a srce je uvijek na trgu sa fontanom i crkvom, među zidovima ispod sata?
Elena Buran
Comments