Tog jutra, oblak je ležao pravo na moru poput ćebeta, a jedan rub oblaka se popeo na planinu i nježno zagrlio kuće sa krovovima od terakote. Bio je kraj marta, a temperatura vazduha porasla je na 20 stepeni Celzijusa. Ljudi su se spremali za turističku sezonu, tu i tamo muškarci su užurbano popravljali podove, zidove, plafone, farbali vrata i prozore. U ovakvom jutru najveća želja mi je prošetati među cvjetnim grmovima lovora, trešanja i mirte koje prekrivaju kamenite padine planine iznad plavog mora.
Moj put je bio do škole. Škola se nalazila u staroj kamenoj zgradi, a nedavno je dograđena i moderna sportska dvorana. Do škole sam mogla prići stepenicama koje vode u planine od samog nasipa. Stepenice su ovdje služile kao ulice.
U školi me je srela profesorka matematike. Kao i mnoge žene ovde, imala je prelepu gustu dugu kosu, slikovito uhvaćenu na potiljku. Pomalo ležerno uhvaćeni pramenovi kose dali su ženama ovdje neuporediv osjećaj idealnosti jednostavne i snažne prirodne ljepote kojoj nisu potrebna umjetna poboljšanja. Kada sam ugledala ovu ženu, osmeh mi je razdvojio usne bez i najmanjeg napora uma.
Učila je djecu, govoreći im matematičke zakone na primjerima, poput bajki i parabola, u kojima je bilo i smisla, i praktične korisnosti, i logički dobijenog rezultata. Nikada ranije nisam srela takve učitelje. Ali često sam razmišljala u svom prošlom životu: "Zar nastavnici ne mogu jednostavno voljeti djecu i razgovarati s njima kao s ljudima i držati ih radoznalim?" Moja ćerka je napravila veliki napredak u matematici zahvaljujući ovoj učiteljici. Moja Lera je sada bila uobičajeno veselo i bezbrižno dijete kakvo je nekada bila, prije nego što je krenula u školu. Ali sada, kada je došla kući, veselo mi je rekla da se ispostavilo da kamen koji padne sa planine nikada nije slučajan, i da je broj pčela povezan sa brojem cvetova, a broj cvetova - sa količina vode koja je pala u obliku rose ili kiše. Sada sam bila mirna za svoju kćer, ona je živjela usred prekrasnog svijeta koji ju je volio i podržavao u najboljem izdanju.
Pored predavanja matematike, nastavnica je pomagala učenicima da završe svoje projekte. Ovi projekti mogu postati bilo šta – početak posla, hobi, početak zarade. Po mom mišljenju, školski projekti su izuzetno važni kada su djeca puna energije i ideja. Samo im je potrebna pažnja i odobrenje starijih – roditelja, a posebno i nastavnici, kada je tema projekta bila vezana za posebna znanja. Naša nastavnica matematike bila je zadivljujuća i po tome da je bila srećna što je pronašla divan zanimljiv materijal koji bi mogao da podstakne entuzijazam dece za neprestano sagorevanje informacionog goriva u ognjištu mladog intelekta.
"Dobar dan, Vesna!" - Rekla sam. "Dobar dan, Xana!" "Danas je tako lijepo." "Da, djeca su me pitala kako oblak može ležati na vodi, a ne pretvoriti se u vodu." "I znate odgovor?" "Naravno, nekoliko puta u životu sam vidjela istu sliku kada sam bila djevojčica. A onda, sazrevši, počela sam tražiti odgovore na sva moja pitanja iz djetinjstva. Super je što se do tada pojavio internet, i mogla sam da nađem odgovore. Sada kažem deci šta sam naučila." "Nevjerovatno je biti dijete i postati odrasla osoba u isto vrijeme. Mislim da je to ono što nas čini sretnima. Našli smo odgovore i podijelili svoje znanje sa onima koji imaju pitanja." "U potpunosti se slažem s Vama. Djeca imaju toliko pitanja, ne mogu prestati tražiti odgovore, ali sada ovo radim ne samo za sebe, već i za njih."
Ponovo sam osetila onaj topli osećaj koji je preplavio svaki put kada sam došla u kontakt sa Vesnom, i sa Lanom, i sa Želikom, i sa mnogim drugima, osećaj koji nas je činio nečim u istom duhu. To ne može biti slučajan, ne može biti besmislen ili neuspješan. Biće potrebno bolje razmotriti ovaj osećaj, odakle dolazi i zašto. „Hvala Vam, Vesna! Moja ćerka voli vaša predavanja i zajedničke projekte“, rekla sam. A na licu joj je bio izraz poluosmijeha, kao da i sama osjeća isto, a drugačije jednostavno nije moglo.
Kommentare