Svet u drugoj polovini 19. i početkom 20.veka
UVOD
Berlinski kongres doneo je Evropi tridesetpetogodišnji mir, otuda i naziv za ovo doba – „lepa vremena”. Manji ratovi izvan evropskog prostora nisu zaustavili kolonijalnu ekspanziju velikih sila i ekonomski uzlet evropskih država. Bilo je to vreme uspona evropske civilizacije, doba „zapadne kulture”, koja se nametnula i bila opšteprihvaćena. U ovom periodu Evropa je zabeležila najveći materijalni i duhovni uspon, kao i dominaciju u svetskoj ekonomiji i politici.
VELIKE SILE
U ovoj epohi dominirale su velike sile: Velika Britanija, Francuska, Nemačka, Rusija, Italija, Austro-Ugarska i Turska, potpisnice Berlinskog mira. Sve su bile monarhije, osim Francuske, koja je zadržala republikansko uređenje. I sve male evropske države bile su monarhije, najčešće s pozajmljenim dinastijama nemačkog porekla, osim Švajcarske i Portugala (od 1910), koje su bile republike.
Monarhistički oblik vladavine bio je popularan, jer se verovalo da pruža veću državnu i društvenu stabilnost od republičkog. Materijalno blagostanje doprinelo je porastu stanovništva, tako da je u Evropi živela skoro jedna petina svetske populacije– 390.000.000 ljudi (1900).
Svetska izložba u Parizu
Razlozi porasta stanovništva bili su: pad mortaliteta, naročito kod dece, napredak medicine, poboljšani higijenski uslovi koji su smanjili broj epidemija i produžili životni vek. Život u 19. veku bio je dvostruko duži nego u srednjem veku. Prirodni priraštaj bio je najbrži u Rusiji, dok je znatno opadao u Francuskoj, nekada najmnogoljudnijoj velikoj sili. Gradovi su postali brojniji i veći zbog učestalih seoba seoskog stanovništva. Osam gradova imali su više od milion stanovnika: London, Berlin, Pariz, Beč, Glazgov, Moskva, Sankt Peterburg i Carigrad. Industrijalizacija je donela Evropi prevlast u svetu, a njoj su se još pridružile SAD i Japan. Osetno je porastao broj fabrika, naročito onih koje su se bavile teškom industrijom – proizvodnjom uglja, čelika i gvožđa. Zemlje sa najbržim industrijskim razvojem bile su Velika Britanija, Nemačka, Francuska, Belgija i Rusija u Evropi, SAD u Americi i Japan u Aziji. Do početka Prvog svetskog rata SAD će, po proizvodnji, prevazići sve države sveta i postati vodeća ekonomska sila. Železnicom se moglo putovati od Kalea na obali La Manša do Carigrada, a od 1904. godine i od Moskve do Vladivostoka (Transsibirska železnica). Masovna upotreba telefona i prvo uzletanje aviona, unapredili su znatno komunikacije i transport, pružajući ljudima velike blagodeti.
SVETSKA PRIVREDA
Sve do sedmadesetih godina 19. veka Britanija je bila dominantna u svetskoj privredi. Sinonim za Britaniju bila je „Svetska radionica”. Liberalizam je bio pravac kojim se roba razmenjivala slobodno, bez ograničenja. Sa ostalim državama situacija je bila drugačija. SAD su napredovale zahvaljujući velikim ulaganjima u orgomne prirodne mogućnosti zemlje. Nemačka privreda je napredovala zahvaljujući naučnim dostignućima i uz podršku države. Francuska je imala monopol u proizvodnji luksuznih predmeta dok je industrija Italije i Japana počela da se razvija tek od početka XX veka.
Promenila se struktura stanovništva jer je veliki broj seljaka napustio svoje domove i zaposlio se u gradu. Taj proces doveo je do povećanja broja stanovnika. Stvaranje savremenih preduzeća zahtevalo je velika novčana ulaganja. Tako su banke, kao poverioci industrije, postale važan faktor privrednog razvitka. Novac se nije ograničavao samo na vlastitu državu već je, poput robe, bio plasiran na područja koja su donosila dobru zaradu.
POLET NAUKE I TEHNIKE
Prirodne nauke su u drugoj polovini 19. veka doživele veliki polet. Ruski hemičar Dmitrij Ivanovič Mendeljejev sastavio je periodni sistem elemenata. Marija Kiri i njen suprug Pjer otkrili su dva hemijska elementa – radijum i polonijum. Alfred Nobel patentirao je proizvodnju dinamita.
Šarl Lavren je otkrio uzrok malarije, britanski lekar Ronald Ros utvrdio je da ovu bolest prenose komarci. Francuski hemičar i biolog Luj Paster pronašao je vakcinu protiv antraksa, „crvenog vetra” i besnila. Nemački fizičar Vilhelm Rendgen otkrio je rendgenske zrake, a njegov zemljak Maks Plank objavio je kvantnu teoriju. Danac Nils Bor uobličio je modernu teoriju atoma, a Nemac jevrejskog porekla Albert Ajnštajn formulisao je teoriju relativiteta. Teorija o evoluciji Čarlsa Darvina unela je u nauku i društvo novo viđenje postanka čoveka.
Nemački inženjer Verner Simens prvi je uspeo da pretvori mehaničku energiju u električnu. Američki pronalazač Tomas Edison osnovao je radionicu u kojoj je okupio više stručnjaka među kojima je bio i Nikola Tesla. Edison je izumeo sijalicu, koja je potisnula petrolej kao sredstvo za osvetljenje, i svetu predstavio fonograf, kojim je demonstrirao prvi zvučni snimak.
Nikola Tesla
Srpski pronalazač Nikola Tesla prijavio je Uredu za patente šest izuma među kojima je bila i višefazna naizmenična struja. Na osnovu njegovog rada izgrađena je prva hidrocetrala na Nijagarinim vodopadima. Rad na ostvarenju bežične telefonije dovršio je italijanski lekar i pronalazač Giljermo Markoni. Zahvaljujući Amerikancima Belu i Greju telefon je postao dostupan svima. Srpski naučnik Mihailo Pupin konstruisao je induktivne navoje (Pupinovi navoji), kojima je omugućio telefonske razgovore na veliku daljinu.
Usavršenje sistema vađenja nafte i njena industrijska prerada izazvali su tehnološki bum u razvoju saobraćaja. Rudolf Dizel konstruisao je motor sa unutrašnjim sagorevanjem. Prvi serijski automobil bio je Fordov „Model T”. U fabrici Henrija Forda konstruisana je prva traka za sastavljanje automobila. Šezdesetih godina 19. veka u Londonu je otvorena prva linija podzemne železnice. U tom periodu u SAD je otvorena prva transkontinetalna pruga (od Atlantika do Pacifika). Prvi evropski transkontinentalni voz bio je „Orijent ekspres” i spajao je Pariz i Carigrad(Istanbul). Braća Vilbur i Orvil Rajt izveli su 1903. godine prvi uspešan let letelicom „Flajer 2”. Letelica je uzletela četiri puta i zadržala se u vazduhu ukupno 59 sekundi. Sedam godina kasnije, Francuz Luj Blerio je preleteo Lamanš.
Braća Limijer, prvi kinematografi
Velike sile i njihovi odnosi na prelomu vekova
Međunarodni, politički, ekonomski i uopšte društveni tokovi često su zavisili od modela i načela koje su nametale vodeće države sveta, za koji se ustalio pojam Velike sile. Neravnomerni društveni razvitak omogućivao je da se moćne države nametnu ostatku sveta i da čak u svom ineteresu kontrolišu velika teritorijalna područja. Još od prvih kolonijalnih osvajanja znatan deo zemljine površine kontrolisale su sile koje su svetsku teritoriju podelile u svoje interesne sfere. Privredni razvoj u 19. veku podstakao je težnju novih država da dobiju deo kolonija. Odnosi između starih sila, koje su težile da zadrže svoj položaj, i novih, koje su želele novu podelu kolonija, postao je pretnja svetskom miru.
Britanija je bila najveća kolonijalana sila i prostirala se na najvećoj površini. Od velikog značaja za Britaniju bilo je otvaranje Sueckog kanala 1869. Godine, čime je skraćen put za Indiju. Podkontinent je bio važan za Britaniju i nazivan je „dragulj u britanskoj kruni”. Preuzeli su kontrolu plovidbe na Crvenom moru, ali je britanske interese na Bliskom istoku početkom XX veka ugrozila Nemačka, čiji je kapital finansirao izgradnju železnice od Carigrada do Bagdada. Na drugom mestu po površini kolonijalnog carstva bila je Francuska. Rusija nije imala klasičnu kolonijalnu politiku, u smislu osvajanja prekomorskih teritorija, već se okrenula srednjoj Aziji i Sibiru. Nastup ka Dalekom Istoku kosio se sa interesima Japana i Britanije. Nemačka je, posle ujedinjenja, krenula ka brzoj industrijalizaciji. Osetila je potrebu za sirovinama i tržištima. Italija je želela da se dokaže kao velika sila, ali je svoju kolonijalnu poziciju gradila na afričkim prostranstvima, koja nisu bila interesantna ostalima (Somalija, Eritreja, Libija). SAD su posle građanskog rata počele sa industrijalizacijom, da bi posle rata sa Španijom došle do ostrva u karipskom arhipelagu. Japan je vekovima bio izolovan na Dalekom Istoku, a luke su otvorili za SAD, Britaniju i Francusku. Buduća japanska ekspanzija okrenuta je bila ka Kini.
Blokovi
Stvorena su dva bloka velikih sila, kojima su se pridružile neke manje države. Nemačka je prvo sklopila ugovor o savezu sa Austro-Ugarskom (1879), a zatim sa Rusijom (1881). Već sledeće 1882. godine Rusija je istupila iz saveza, kojem je prišla Italija, te je tako nastao Trojni savez, poznatiji kao Savez centralnih sila. Mesto Italije bilo je sporedno u ovom savezu, njegovo neodvojivo jezgro činile su germanske sile Nemačka i Austro-Ugarska, sve do kraja Prvog svetskog rata. Ovaj savez bio je više usmeren protiv Rusije nego protiv zapadnih sila.
Evropa pred Prvi svetski rat
Nemačka je uspešno držala izolovanom Francusku, a kasnije Englesku. Nemački privredni i politički uspon primorao je Francusku i Rusiju na zbližavanje. Privredne veze, pre svega rusko zaduživanje u francuskim bankama i vojna saradnja, doveli su do nastanka rusko-francuskog saveza (1891, 1893), koji je pratila i vojna konvencija. U Velikoj Britaniji su se dugo premišljali oko pristupa jednom od saveza zbog svoje kolonijalne politike u Africi.
Krajem 19. veka Britanija i Francuska su izvršile podelu interesnih sfera, a konačno su je potvrdile 1904. godine, potpisom sporazuma, koji je nazvan Srdačni sporazum. Osim toga, one su se njime štitile i od pretnji Nemačke. Pošto su Rusija i Velika Britanija rešile svoje sporove oko Avganistana i Persije, sklopile su i one savez (1907). Francuska, Velika Britanija i Rusija ostale su u savezu do kraja Prvog svetskog rata, dok je Italija napustila Centralne sile i prišla Antanti (1915).
Plakat posvećen savezu Antante
Srbija od Berlinskog kongresa do Balkanskih ratova
UVOD
Srbija je dugo obnavljala svoju državu, od 1804. do 1878. godine, prolazeći pri tome kroz različite oblike autonomije. Srpska revolucija završena je 1835. godine, kada je u Srbiji konačno ukinut feudalizam. Time su stvoreni uslovi za brži privredni razvoj. Međutim, on je tekao sporo, a jedan od razloga je i taj što je u Srbiji preovladavao sitni seljački posed, koji nije pogodovao kapitalističkim uslovima proizvodnje. Srpsko društvo bilo je seljačko, građanstvo je bilo tek u povoju. Srbija je u ovom periodu teritorijalno uvećana, porastao je broj stanovnika, izgrađene su državne ustanove i zemlja je ustavno uređena.
Od Berlinskog kongresa do Majskog prevrata
Posle Berlinskog kongresa menja se pravac spoljne politike Kneževine Srbije. Do sticanja samostalnosti ona se oslanjala na Rusiju, da bi posle toga, pa sve dok su Obrenovići bili na prestolu, zaštitu tražila od moćnog severnog suseda, Austro-Ugarske. Dve zemlje su 1881. godine sklopile Tajnu konvenciju. Habzburška monarhija uzela je u zaštitu dinastiju Obrenović, pristala na to da se Srbija proglasi kraljevinom, i podržala njeno proširenje u pravcu Vardara. Zauzvrat, Srbija je morala da obuzda svoju nacionalnu propagandu i da uskladi svoju spoljnu politiku prema austrijskim interesima. Bio je to vrhunac austrofilske politike Obrenovića.
Milan Obrenović
Posle velikih skandala u vezi sa koncesijama za izgradnju železnice i korupcijom među političarima, knez Milan je rešio da proglasi kraljevinu. Narodna skupština proglasila je Srbiju kraljevinom 6. marta 1882. godine, a kneza Milana za kralja. Srbija je tada dobila nova državna znamenja – grb i himnu „Bože pravde”, orden Belog orla i državni praznik – Dan Kraljevine.
Kralj Milan je, uvođenjem stajaće vojske, izazvao nemire u Istočnoj Srbiji, poznate kao Timočka buna (1883), koju su podržali članovi Radikalne stranke. Kralj i vojska surovo su ugušili pobunu, kaznili pobunjeničke vođe i neko vreme zabranili rad Radikalnoj stranci, čiji je predsednik Nikola Pašić morao da pobegne u inostranstvo.
Kada je Kneževina Bugarska proglasila ujedinjenje s Istočnom Rumelijom, čime je narušila ravnotežu snaga balkanskih država, Srbija joj je objavila rat (1885). Nespremna za rat, a predvođena nesigurnim i nestabilnim vladarem, Kraljevina je rat izgubila, a samo zahvaljujući Austro-Ugarskoj nije pretrpela znatnije posledice.
Ophrvan mnogim državnim brigama, razvodom braka i teškom borbom sa radikalima, kralj Milan je abdicirao mlad, u 35. godini života.
Aleksandar Obrenović i Draga Mašin
Nasledio ga je sin Aleksandar (1889–1903), koji je na presto stupio još mlađi od oca – u svojoj trinaestoj godini. Namesništvo (Jovan Ristić, Kosta Protić i Jovan Belimarković) obavljalo je vladarsku dužnost do 1893. godine, kada je Aleksandar izvršio državni udar, proglasio sebe punoletnim i preuzeo vlast. Kralj Milan vratio se iz inostranstva u zemlju i pomogao sinu da vlada. Posebnu pažnju poklonio je organizaciji vojske. Za razliku od oca, Aleksandar je stekao dobro obrazovanje. Kralj Aleksandar bio je tih, smiren i proračunat, ali ne previše srećan, budući da je živeo pored roditelja koji su bili u neprekidnim svađama. Sklon apsolutističkom načinu vladanja, zaveo je tzv. lični režim, upravljajući državom sa nestranačkim vladama. Stranačke sukobe nije podnosio, kao ni demokratski ustav iz 1888. godine, koji je ukinuo, a na snagu vratio ustav iz 1869. godine. Nezadovoljan i njime, podario je narodu Oktroisani ustav (1901).
Za razliku od kralja Milana, kralj Aleksandar popravio je odnose sa Rusijom, a uspeo je da održi i dobre odnose sa Austro-Ugarskom. Za njegove vladavine Srbija je znatnu pažnju posvetila Srbima u Turskoj, postigla vidnije uspehe u privredi, posebno u građevinarstvu, obrazovanju, nauci i kulturi. Bio je uočljiv i porast stanovništva. Bržem kraju njegove vladavine doprineo je brak sa udovicom Dragom Mašin (1900) iz poznate ustaničke porodice Lunjevica. Ona je smatrana nedostojnom položaja kraljice, bila je znatno starija od kralja, a pratile su je i priče o sumnjivoj prošlosti, tj. nedoličnim vezama sa pojedinim muškarcima. Zbog ovog nepromišljenog poteza napustio ga je otac, a kraljičina lažna trudnoća iskompromitovala je Aleksandra u narodu, ali i kod ruske carske porodice.
Zaverenici – političari i vojnici okupljni u organizaciji Crna ruka i predvođeni Dragutinom Dimitrijevićem Apisom i Đorđem Genčićem, izveli su tzv. Majski prevrat (1903): upali u dvor i ubili kralja i kraljicu. Tim činom završena je vladavina dinastije Obrenović.
Kralj Petar Karađorđević
Zaverenici su na presto doveli šezdesetogodišnjeg Petra Karađorđevića, a Narodna skupština proglasila ga je kraljem (1903–1921). Zahvaljujući vladarevim poodmaklim godinama, demokratskom ustavu, već izgrađenim državnim institucijama, stvaralačkoj inteligenciji i moćnim strankama, u Srbiji se učvrstio parlamentarni sistem. U Srbiji je učinjen značajan korak u demokratizaciji društva, koji je delimično narušavala samo moć vojnih krugova, koji su se posle promene na prestolu osilili. U zemlji se osetio napredak u privredi i obrazovanju, a posebno u vojsci, kojoj su temelje postavili Obrenovići. Za vladavine kralja Petra srpsko društvo je sazrelo, te se može reći da je nastupilo doba demokratije i parlamentarnog života.
Srbija je početkom 20. stoleća prošla kroz teška iskušenja: promenu na prestolu, zavereničko pitanje, Carinski rat (1906–1911), Aneksionu krizu (1908–1909), Balkanske ratove i Prvi svetski rat (1912–1918).
Zbog ubistva vladara, Engleska je prekinula diplomatske odnose sa Srbijom, te je kralj morao da jedan deo oficira-zaverenika penzioniše. Zavisna od Austro-Ugarske u trgovini, Srbija je rešenje potražila u trgovačkom sporazumu sa Bugarskom. Posle toga, Monarhija joj je zabranila izvoz stoke, čime je započet Carinski rat. Srbija je bila primorana da potraži nova tržišta, ali ne više za prodaju žive stoke već stočnih prerađevina. Uz pomoć inostranih kredita razvila je prerađivačku industriju i sada njene proizvode ponudila zapadnoevropskom tržištu, u čemu je postigla uspeh. Austro-Ugarska je aneksijom Bosne i Hercegovine stvorila tzv. Aneksionu krizu. Ovim činom bile su nezadovoljne Srbija, Crna Gora i Turska. Aneksijom su Srbija i Crna Gora izgubile mogućnost proširenja i oslobođenja Bosne i Hercegovine i svojih sunarodnika, i konačno morale da se odreknu ovih teritorija. Turska se zadovoljila novčanim otkupom za izgubljenu oblast. U Srbiji su tim povodom organizovane velike demonstracije, u kojima je učestvovao i prestolonaslednik Đorđe, a vatrene govore držao je književnik Branislav Nušić. Rusija nije mogla da pomogne Srbiji i Crnoj Gori, zbog nemačke podrške Austro-Ugarskoj. Pred vojnom pretnjom moćnog suseda Kraljevina je nevoljno priznala aneksiju, i time izbegla rat sa moćnom Austro-Ugarskom.
Organizovane političke stranke Srbija je dobila tek 1881. godine: radikalnu, naprednu i liberalnu. Sve su one imale svoje programe i statute; na osnovu njih su organizovane i politički delovale. Srbija je do kraja ovog perioda dobila još Socijaldemokratsku stranku. Naprednjaci su bili na vlasti osamdesetih godina, liberali pre i posle njih, a u 20. veku radikali, koji su se potom pocepali u dve zasebne stranke: Radikalnu stranku i Samostalnu radikalnu stranku. Vođa liberala bio je Jovan Ristić, naprednjaka Milan Piroćanac, potom Milutin Garašanin i Stojan Novaković, radikala Nikola Pašić, a samostalnih radikala LJuba Živković i LJuba Stojanović. Stranačke borbe i netrpeljivost žustro su ispoljavani, posebno između radikala i naprednjaka, za vladavine kralja Milana, a potom između starih radikala i samostalnih radikala, za vladavine kralja Petra. Dešavalo se da stranka, kada dođe na vlast, svoje protivnike nemilosrdno progoni, čak i hapsi.
Balkanski ratovi
Uvod
Sistem dva suprotstavljena vojna bloka, Antanta i Centralne sile, snažno je uticao na situaciju na Balkanu. Trka u naoružavanju i militarizam postali su glavna odlika i zemalja jugoistočne Evrope. Ratni budžeti zemalja jugiostočne Evrope iznosili su trećinu državnog budžeta. Udvostručile su svoje vojske i nabavile novo naoružanje iz Evrope. Sve je bilo spremno za rat. Pod stalnim pritiskom Antante, a najviše Rusije, postala je vrlo popularna ideja o stvaranju balkanskog saveza, koji bi rešio zajedničke probleme svih zemalja u tom delu Evrope. Italijansko-turski rat 1911–912, koji se završio italijanskim zauzećem Libije i Dodekaneza, i permanentna nestabilnost u evropskim osmanskim teritorijama još više su požurivali balkanske političare. Raspad Osmanskog carstva ubrzan je posle Mladoturske revolucije 1908. godine. Turski nacionalizam organizacije „Jedinstvo i napredak” ojačao je hrišćansko neprijateljstvo, udaljujući od sebe jedini narod tradicionalno lojalan režimu, Albance. Albanski ustanak 1911. predskazao je radikalnu promenu u ravnoteži sila na Balkanu.
Prvi balkanski rat
Februara 1912. godine potpisan je pakt o savezništvu između Srbije i Bugarske, a maja iste godine sličan pakt između Grčke i Bugarske. Avgusta 1912. postignut je usmeni dogovor između Bugarske i Crne Gore. Pokušaji da se Rumunija uključi u Balkanski savez ostali su bezuspešni. Savez je sklopljen pod strogim nadzorom Antante, s idejom da se iskoristi u predstojećem svetskom ratu.Međutim, interesi balkanskih saveznika osujetili su taj plan. Preuzeli su inicijativu i zatražili reforme od osmanske vlade, kao i autonomiju u Albaniji i Makedoniji. Kad je Porta to odbila, početkom oktobra 1912. počeo je rat uprkos naporima velikih sila da ga odlože. Do početka novembra, do kraja prve faze rata, balkanski saveznici su pobeđivali. Bugarska vojska se približila Carigradu, grčka vojska je ušla u Solun i držala pod kontrolom Epir i deo Makedonije, srpska i crnogorska vojska su oslobodile Kosovo, Novi Pazar, severnu Albaniju i deo Makedonije. Grčka ratna mornarica je paralisala osmanske komunikacije u Egejskom moru, dok je Bugarska ratna mornarica uradila isto u Crnom moru. Krajem novembra potpisano je primirje, ali bez Grčke, koja je nastavila rat zauzimajući ostrva Lemnos, Lezbos, Hios i Samos u istočnom Egeju, i dalje napredujući prema južnoj Albaniji.
Mirovni pregovori započeti su u decembru 1912. u Londonu, gde su ambasadori velikih sila zasedali razrađujući uslove mira. Balkanski saveznici su pokušali da dobiju sve evropske osmanske teritorije zapadno od linije Enos – Midija, kao i egejska ostrva zajedno sa Kritom. Porta je predložila da Makedonija i Albanija dobiju autonomiju, ali da ona sama ne izgubi nijednu teritoriju.
Sporazum koji su predložile velike sile bio je sličan predlogu saveznika. To je dovelo do državnog udara u Carigradu i vlada je sredinom januara 1913. prekinula pregovore i obnovila neprijateljstva.
Balkan u vreme ratova 1912–1913.
Druga faza rata trajala je tri meseca. Osmanske protivnapade u istočnoj Trakiji odbila je bugarska vojska; crnogorska vojska je zauzela utvrđenje Skadar, a grčka utvrđenje Janjinu, dok je bugarska vojska zaposela Jedrene. Mirovni pregovori u Londonu su obnovljeni i 17. maja 1913. godine potpisan je mir. Saveznici su dobili sve osmanske teritorije u Evropi, zapadno od linije Enos – Midija i ostrvo Krit.
Podela ratnog plena među državama pobednicama postala je veliki problem koji je doveo do raspada Balkanskog saveza. Rumunija je zahtevala nadoknadu u južnoj Dobrudži.
Bugarska je u početku to odbijala, ali je kasnije, aprila 1913, na
konferenciji u Sankt Peterburgu pristala da ustupi grad Silistriju. A prava podela je tek predstojala. Svi balkanski državnici, naoružani svim mogućim argumentima, zahtevali su sve više teritorija.
Drugi balkanski rat
„Jabuka razdora” bila je Makedonija, gde se teritorijalno razgraničenje pokazalo gotovo nerešivim problemom. Dok je podela između Srbije i Grčke bila lakša, aspiracije Bugarske bile su horizontalne, presecajući grčke i srpske okupacione zone. U balkanskim državama opozicione partije bile su ekstremno radikalne i zahtevale su novi rat, ovog puta protiv bivših saveznika. Grčka i Srbija su 19. maja 1913. godine potpisale pakt o savezništvu i postigle opsežan teritorijalni sporazum. Pokušaj Rusije da se održi još jedna konferencija balkanskih predsednika vlada u Sankt Peterburgu u cilju rešenja teritorijalnih sporova bio je zakasneo i bezuspešan. Bugarski car Ferdinand je 16. juna 1913. naredio generalu Savovu da izvrši napad na srpske i grčke linije fronta u Makedoniji. Napadom bugarske vojske na srpske položaje na Bregalnici počeo je Drugi balkanski rat. Grčka, Srbija i Crna Gora objavile su rat Bugarskoj, a Rumunija ih je podržala. I Osmansko carstvo je podiglo vojsku protiv Bugarske.
Posle više od mesec dana žestokih borbi, velike sile su opet intervenisale i zaustavile vojna dejstva. Mirovni ugovori potpisani u Bukureštu i Carigradu doneli su novi teritorijalni sporazum u jugoistočnoj Evropi. Rumunija je uzela južnu Dobrudžu, Srbija Kosovo, Novi Pazar i vardarsku Makedoniju. Grčka je dobila Epir i egejsku Makedoniju. Crna Gora je pripojila sebi deo Metohije i Sandžaka. Bugarska je uzela pirinsku Makedoniju i zapadnu Trakiju. Osmansko carstvo je povratilo istočnu Trakiju. Albanija je proglašena nezavisnom državom.
Kraljevina Srbija posle 1913. godine
Balkanski ratovi su stvorili novu situaciju na poluostrvu. Nijedna zemlja nije bila potpuno zadovoljna novim granicama, mada je u Osmanskom carstvu Bugarskoj i Albaniji nezadovoljstvo bilo najveće. Grčka je zahtevala ostrva u Egejskom moru, Srbija izlaz na more i Bosnu i Hercegovinu; Crna Gora je htela Skadar, a Rumunija je bila zainteresovana za Transilvaniju i Besarabiju. Ove aspiracije su oblikovale politiku balkanskih država u vreme izbijanja Prvog svetskog rata koji je počeo na Balkanu i koji su mnogi savremeni istoričari smatrali novim balkanskim ratom u koji su se ovog puta umešale i velike sile.
Istovremeno, balkanski ratovi su sa sobom doneli mržnju, sumnju i strah među balkanske narode
Prvi svetski rat
Uvod
Borba za kolonije i dominaciju između dva neprijateljska bloka, Centralnih sila i Antante, bila je uzrok za početak tzv. Velikog rata. Centralne sile nastojale su da dođu do kolonija, dok su Britanija i Francuska želele da zadrže svoj presudan uticaj u međunarodnoj politici i privredi.
Srbija je nakon Majskog prevrata prestala sa austrofilskom politikom, što nije išlo na ruku Nemačkoj i Austrougarskoj. Habzburška monarhija je bila mnogonacionalna država, u kojoj je živelo nekoliko stotina hiljada Srba. Slovenski narodi u Monarhiji, na prvom mestu Slovenci i Hrvati, želeli su preuređenje države u trialističku državu. Sa druge strane, niče jugoslovenska ideja, tj. namera da se južnoslovenski narodi oslobode austrougarske vlasti i sjedine sa Kraljevinom Srbijom.
Evropa podeljena na blokove
Povod za rat
Kap koja je prelila čašu bio je Sarajevski atentat. Na Vidovdan 28. juna 1914. godine, organizacija „Mlada Bosna”, tačnije njen pripadnik Gavrilo Princip, ubija austrougarskog prestolonaslednika Franca Ferdinanda. Unapred se znalo za posetu prestolonaslednika najmlađem delu Austrougarske. Cilj „Mlade Bosne” bio je ujedinjenje sa Srbijom i Crnom Gorom i stvaranje države Južnih Slovena. Na suđenju Princip je rekao da se ne kaje za ono što je uradio i da mu je žao što je nastradala i prestolonaslednikova supruga. Osuđen je na doživotnu robiju.
Hapšenje Gavrila Principa
Sva krivica pala je na vladu Srbije, a iz Beča se govorilo, bez ikakvih dokaza, da je ona pripremila i izvršila atentat. Dana 23. jula 1914. ultimativni zahtev u deset tačaka poslat je Srbiji. Srpska vlada morala je da pošalje pozitivan odgovor za 48 sati, kako bi izbegla sukob. Odgovor vlade, i po savetu Rusije, bio je krajnje popustljiv. Većina zahteva odnosila se na to da Srbija prestane da pomaže, finansira i komunicira sa srpskim organizacijama u Austrougarskoj, te da prestane sa nacionalnom propagandom. Sve tačke su prihvaćene osim šeste, u kojoj se tražilo da austrijski istražni tim dođe u Srbiju. Ni tu nije rečeno veliko ne, već je bilo diplomatski saopšteno da je Srbija spremna da prihvati međunarodni sud u Hagu. Nikola Pašić, predsednik vlade, lično je odneo pismo u austrijsko poslanstvo. Ipak, Austrougarska objavljuje rat Srbiji 28. jula. Bio je to otvoren telegram, bez šifara karakterističnih za ovakvu vrstu diplomatske prepiske. Crna Gora već sledećeg dana objavljuje rat Austrougarskoj i ubrzo i Rusija to čini. Kasnije Velika Britanija i Francuska objavljuju rat Nemačkoj. Od srpsko–austrougarskog sukoba nastao je svetski rat.
Nemci su se nadali da će Francuska i Belika Britanija ostati po strani, ali to se nije desilo. Ovo je bio najveći rat u istoriji, poginulo je oko 10 miliona ljudi, a oko 20 miliona je ranjeno.
Frontovi i operacije
Vojne operacije su se vodile na tri glavna fronta: zapadnom (francusko-belgijskom), istočnom (ruskom) i južnom (srpskom). Kada je Turska ušla u rat borbe su se vodile i oko Dardanela, između Turske i Britanije.Austrijska vojska napada Srbiju iz pravca Bosne sredinom avgusta 1914. godine. Iako slabija i umorna posle Balkanskih ratova, srpska vojska pruža žestok otpor i odnosi dve velike pobede, najpre na Ceru, a krajem godine na Kolubari. Posle ove dve bitke, dvojica srpskih generala, Stepa Stepanović i Živojin Mišić, dobijaju činove vojvoda. Na zapadu, Francuzi su gubili bitku na granici i nemačka izvidnica stiže na 20km od Pariza. Tada nemački komandir general Helmut fon Moltke zanemaruje ukopane francuske trupe i okreće im svoj desni bok na kome se nalazila Prva nemačka armija pod komandom Aleksandra fon Kluka.
Istovremeno smatrajući da je rat na zapadu već završen, šalje šest korpusa na istok. U tom trenutku Francuzi pod generalom Žofrom pokreću bitku za spas zemlje i napadaju Nemce sa oslabljenog desnog boka i odbacuju ih za oko 100 kilometara. Bila je to Prva bitka na Marni i označila je početak rovovskog rata. Kompleksna mreža rovova u dužini od oko 800km protezala se od Severnog mora do Švajcarske. Ove linije će ostati nepromenjene skoro do kraja rata. Nemci su u neuspešnom napadu na Ipr prvi put upotrebili gas hlorin.
Irski odred tokom bitke na Somi
Prema dogovoru sa saveznicima, Rusi od početka rata kreću u ofanzivu. Avgusta 1914. šalju dve armije u Istočnu Prusiju i još četiri u austrijsku Galiciju. Nemački general Paul fon Hindenburg zaustavlja rusko napredovanje kroz Prusiju u bitkama kod Tanenberga i Mazurskih jezera. Na frontu prema Austro-Ugarskoj ruska vojska se dobro drži; međutim, Turci ulaze u rat na strani Centralnih sila i zatvaraju moreuze. Rusija je odsečena od svih pomorskih veza sa saveznicima uz sprečen ulaz hrane i municije. Italija je objavila rat Austro-Ugarskoj 23. maja 1915. Glavni sukobi na austro-italijanskom frontu su bile četiri neodlučene bitke koje vođene od juna do decembra. Cilj italijanskih napada je bio proboj austrijskog fronta i osvajanje Trsta.
Krajem 1915. godine počinje nova ofanziva na Srbiju. Iako je trijumfalno završila ratovanje u 1914. godini, Srbija je izmučena, ne samo zbog ratnih napora već i zbog epidemije tifusa. Neprijatelj žestoko napada sa severa, a srpska komanda naređuje povlačenje ka Solunu. Taj plan sprečila je Bugarska koja je ušla u rat na strani Centralnih sila. Željna osvete za poraz i poniženje iz Drugog balkanskog rata, ona preseca put povlačenja srpske vojske. Kralj, vlada, komanda,vojska i narod povlače se ka jugozapadu, preko Albanije i Crne Gore ka obali Jadranskog mora. Na kraju, stižu na Krf, gde će biti do poslednje godine rata.
Nemački uspesi protiv Rusije 1915. omogućili su da se prebaci nekoliko stotina hiljada vojnika na Zapadni front u nameri da se naprave odlučujući pomaci tokom 1916. Prema planu fon Falkenhajna, Nemci su februara započeli veliku ofanzivu s ciljem da zauzmu francusko utvrđenje Verden. Bitke su se vodile do juna 1916. Nemci su postigli određene uspehe, ali nisu uspeli u ostvarenju svog prvobitnog cilja. Prvog jula Britanci pokreću ofanzivu s ciljem probijanja nemačkog fronta na reci Somi. Bitke su se vodili do sredine novembra, ali nije postignuta odlučujuća pobeda. U ovoj ofanzivi je prvi put uveden tenk.
Ruski rov
Zbog italijanskih zahteva da se olakša pritisak austrijske vojske, Rusi pokreću ofanzivu. Zaustavila su ih nemačka pojačanja sa zapadnog fronta. Carska vojska je u ratu izgubila oko milion vojnika, ali su njeni uspesi pomogli oko uvođenja Rumunije u rat. Ona je u rat ušla 27. avgusta 1916. i odmah izvršila invaziju provincije Transilvanije. U novembru iste godine sve četiri vojske Centralnih sila napadaju Rumuniju i ona doživljava krah sledećeg meseca, a rumunska nafta i pšenica padaju u nemačke ruke.
Šestoga aprila 1917. Sjedinjene Američke Države objavile su rat Nemačkoj. Ali, Istočni front se raspada, a u februaru i oktobru dolazi do revolucionarnih dešavanja. Car Nikolaj Drugi je zbačen, a privremena vlada preuzima vlast. Nakon toga boljševici od Nemaca traže mir. U decembru je potpisano primirje između Sovjeta i nemačkih pregovarača.
Početak 1918. nije izgledao dobro za saveznike. Rusija je 3. marta potpisala mir sa Nemačkom u Brest-Litovsku, a 7. maja Rumunija je potpisala mir u Bukureštu, koji je u potpunosti bio u korist Nemačke.
Borbe na Solunskom frontu 1918. bile su katastrofalne po Centralne sile. Francuski general Franše D Epere 15. septembra 1918. naređuje proboj Solunskog fronta. Front je probila srpska vojska zapadno od Vardara. Oko 700.000 savezničkih vojnika jeizvršilo snažan prodor, pa je Bugarska za samo dve sedmice potpisala primirje. U novembru savezničke trupe oslobađaju Rumuniju, koja je ponovo ušla u rat. Srpska vojska je nastavila ofanzivu i 1. novembra ušla u Beograd, dok je italijanska vojska zauzela Albaniju. U Italiji dolazi do potpunog kraha austrougarskih trupa. Austro-Ugarska traži primirje 3. novembra kada je država već bila u potpunom raspadu.
U vagonu u Kompenju potpisan je mir, novembar 1918.
U martu 1918. Nemci su započeli do tada najsnažniju ofanzivu na Zapadnom frontu. Ponovo su stigli nadomak Pariza, ali su Britanci i Francuzi izdržali, a američka pomoć je stigla na vreme. Saveznički general Foš 18. jula naređuje protivnapad. Od tada saveznici preuzimaju inicijativu, koju će zadržati do kraja rata. Nakon mnogobrojnih poraza Nemačka u oktobru traži pregovore sa saveznicima. Dalji porazi izazvali su nerede u Nemačkoj i car Vilhelm u novembru beži u Holandiju. U 5 sati ujutro 11. novembra potpisano je primirje između Nemačke i saveznika. Time je završen Prvi svetski rat.
Svet između dva svetska rata
UVOD
Prvi svetski rat doneo je Evropi i svetu novu ekonomsku, privrednu i političku krizu. Iznurena ratom, Evropa je pokušala da obezbedi mir na duži period. Nestale su stare imperije, a stvorene nove države uglavnom po potrebama pobednika. Mnoge države su tražile reviziju mirovnog ugovora, a to će doneti nove nestabilnosti i razmimoilaženja među kontinentalnim silama. Velika kriza otvorila je put diktatorima i totalitarnim režimima što je bio i put ka novom sukobu, tj. Drugom svetskom ratu.
VERSAJSKI MIROVNI SISTEM
Mirovna konferencija održana je u dvorcu Versaj, nedaleko od Pariza. Glavnu reč su vodile sile pobednice a na političku scenu stupaju i SAD. U prvom planu bila je Francuska. Mnogo je propatila tokom rata i želela je žestoko da se revanšira Nemačkoj. Po mirovnom sporazumu Nemačkoj su oduzete industrijske oblasti na zapadu (u korist Francuske), morala je da plati visoku ratnu odštetu, zabranjeno joj je da drži velike vojne jedinice. Pored ovoga, morala je da se odrekne svih kolonija i da plati veliku ratnu odštetu. Ovo će potkopati nemačku ekonomsku moć i dovesti po poremećaja ravnoteže snaga u Evropi. I sa ostalim poraženim državama potpisani su ugovori (Austrija, Bugarska, Turska). Engleska je želela da održi nekakav balans, tj. da spreči preterano jačanje Francuske i potpuno uništenje Nemačke. Većina država pobednica nastojala je da prigrabi što veći plen za sebe. Američki predsednik Vudro Vilson smatrao je da svaki narod treba da određuje svoju političku budućnost, a ne sile pobednice tajnom diplomatijom. Ovo je bio razlog da Amerika povuče svog predstavnika sa mirovne konferencije.
Mirovna konferencija u Versaju
Ipak, bila je značajna inicijativa predsednika Vilsona da se stvori međunarodna ogranizacija koja će čuvati svetski mir, kolektivnu bezbednost i nezavisnost država. Tako je 1919. godine u Parizu stvoreno Društvo naroda. Na žalost, Društvo, osim pisanih saopštenja i proklamacija, nije imalo efikasna sredstva kako bi sprečilo buduće sukobe. To se videlo početkom tridesetih, kada je Japan napao Kinu.
Krajem dvadesetih godina 20. veka Evropa i svet su ušli u veliku ekonomsku krizu. Zbog slabog planiranja proizvodnje razvijene države su proizvodile mnogo više proizvoda nego što su mogle da prodaju. Ovo će dovesti do smanjenja proizvodnje i masovnogotpuštanja radnika. Krajem oktobra 1929, na „crni utorak”, došlo je do sloma berze u NJujorku i do propasti celog bankarskog sistema. Kriza koja se ostetila u celom svetu imala je za posledicu najveću nezaposlenost do tada. Američki predsednik Frenklin Ruzvelt uspeo je novim ekonomskim merama (New deal, 1933)da prevaziđe krizu i da putem javnih radova (putevi, pruge) zaposli stanovništvo. Uskoro je oživljen bankarski sistem, a SAD su se vratile u normalne ekonomske tokove.
FAŠIZAM U ITALIJI
Italija je bila pobednica u Prvom svetskom ratu, ali je posle rata doživela veliku krizu. Ekonomija je bila uništena, broj nezaposlenih ogroman, a privreda na kolenima. Bili su to odlični uslovi za razvoj radikalnih političkih pokreta koji su obećavali brz oporavak i snažnu otadžbinu. Tako je na svetsku scenu, već 1919.godine, stupio fašizam. Vođa pokreta bio je Benito Musolini. Smatrao je da uz pomoć sile treba da dođe na vlast. Za to su mu poslužile privatne vojne jedinice crnokošuljaši. Godine 1922. fašisti su došli na vlast i to posle tzv. Marša na Rim. Kako bi izbegao oružani sukob i nepotrebne žrtve, italijanski kralj je ponudio Musoliniju da sastavi vladu. Posle tri godine Musolini je ukinuo skupštinu i proglasio se za diktatora. Na taj način uveo je jednopartijski sistem i stavio pod svoju kontrolu celo italijansko društvo i državu. Musolini je postao Vođa (Duče), a na fašističku Italiju je gledao kao na Rimsko carstvo, čiju snagu treba obnoviti. Zato je vodio agresivnu spoljnu politiku, ugrožavajući susedne države i slabije zemlje na Mediteranu.
NACIZAM U NEMAČKOJ
Ekonomsko-politička situacija u Nemačkoj je posle rata bila slična kao i u Italiji, čak i gora. Pokušaja revolucije i rušenja cara bilo je i tokom rata, a težak poraz je potpuno demoralisao Nemce. Uslovi su bili kao stvoreni za razvoj desničarskih i militarističkih stranaka.Nacional-socijalistička radnička partija bila je jedna od mnogih stranaka u posleratnoj Nemačkoj, ali je samo ona na čelu imala velikog fanatika – Adolfa Hitlera. U svojoj knjizi Moja borba Hitler je izložio svoj politički program. Želeo je da putem sile i terora Nemačku ponovo učini jakom. Svi Nemci će se naći u Trećem rajhu, a nemački životni prostor će se proširiti na istok na štetu drugih naroda.
Adolf Hitler
Smatrao je da su Nemci viša rasa u odnosu ostale narode, a naročito Jevreje, Slovene i Rome, i da zbog toga oni nemaju pravo da budu punopravni građani budućeg Trećeg rajha. Na vlast je došao posle parlamentarnih izbora 1933, pošto mu je, kao vođi najjače parlamentarne stranke, ponuđeno mesto kancelara (predsednika vlade). Vrlo brzo ukinuo je stranke i zaveo diktaturu, a kada je umro stari predsednik Hindenburg, spojio je funkciju kancelara i predsednika države. Tako je Nemačka postala Treći rajh na čelu sa firerom (vođom) – Adolfom Hitlerom.
KOMUNIZAM U SOVJETSKOM SAVEZU
Posle Oktobarske revolucije 1917. i građanskog rata, koji je trajao do 1922. godine, nastala je prva komunistička zemlja na svetu – SSSR. Zaveden je društveni poredak koga su karakterisali diktatura, jednopartijski sistem, odsustvo privatne svojine i potpuna kontrola društvenog života stanovnika. Vođa boljševika (tj. sovjetskih komunista) bio je Vladmir Iljič Lenjin, a posle njegove smrti 1924. godine vlast je preuzeo Josif Visarionovič DŽugašvili – Staljin, tj. Čelični (1924–1953.). Svu moć u sovjetskoj državi imala je Svesavezna komunistička partija boljševika, čije su osnovne karakteristike bili disciplina i centralizam.
Tridesetih godina 20. veka došlo je do tzv. čistki. Svako ko se nije slagao sa politikom partije i Staljina bio je proganjan u Sibir ili likvidiran. Smatra se da je u čistkama stradalo oko 20 miliona ljudi. Propagandom je izgrađen Staljinov kult ličnosti kao nepogrešivog vođe koji je dostojan divljenja i bez koga sovjetsko društvo ne bi bilo tako sigurno. Način Staljinove vladavine često se naziva staljinizam, a odnosi se na jednoumlje, progon i ubistva neistomišljenika.
SSSR
RUŠENJE VERSAJSKOG SISTEMA
Tri zemlje su pokazale najviše želje za poništavanje Versajskog ugovora i ponovnim pregrupisavanjem u međunarodnoj politici. To su bile Nemačka, Italija i Japan. I dok su dve evropske države još gradile svoje planove, Japan je, u potrazi za sirovinama i dominacijom na Istoku, napao Kinu.Početkom tridesetih najpre je pala Mandžurija da bi nakon toga bio izvršen napad na Šangaj, tj. započela agresija na Kinu. Protesti Društva naroda nisu puno pomogli Kinezima i to je bio dobar znak za Hitlera i Musolinija.
Italija je s kraja 1935. godine napala i osvojila Etiopiju.
Dva diktatora su pružila veliku pomoć Frančesku Franku, fašističkom generalu, koji je izvršio puč protiv legalno izabrane levičarske vlade u Madridu. Španski građanski rat (1936–39) završio se Frankovom pobedom, a fašisti su tako došli na vlast i u ovoj zemlji na jugozapadu Evrope. Hitler napušta Društvo naroda 1933. godine da bi uskoro, sa osnaženom vojskom, vratio oblasti Sar i Rur. Godine 1938. izvršio je anšlus ili pripajanje Austrije da bi na Minhenskoj konferenciji (uz sramno odobrenje Francuske i Engleske) dobio Sudete, zapadni deo suverene države Čehoslovačke. Već naredne godine nacisti ruše Čehoslovačku i pripremaju sporazum sa, do tada ljutim protivnikom, SSSR-om. Krajem avgusta 1939. ministri spoljnih poslova dve zemlje Ribentrop i Molotov stavljaju potpise na dokument koji je na smrt osudio još jednu suverenu državu – Poljsku. Po ranije pripremljenom planu 1. septembra 1939. godine Nemačka napada Poljsku. Zapadne sile konačno smatraju da je kap prelila čašu i objavljuju rat Hitleru. Počeo je Drugi svetski rat.
JUGOSLAVIJA IZMEĐU DVA RATA
Ideja o stvaranju zajedničke države Južnih Slovena javila se u prvoj polovini 19. veka. Glavni nosioci ujedinjenja bili su vlada Kraljevine Srbije i Jugoslovenski odbor, skup projugoslovenski nastrojenih političara iz Austro-Ugarske.
Odmah po završetku rata započeo je proces jugoslovenskog ujedinjenja. Prvo je 25. novembra 1918. godine Velika narodna skupština u Novom Sadu proglasila sjedinjenje Vojvodine sa Srbijom, a sutradan je i Velika narodna skupština u Podgorici objavila svrgavanje dinastije Petrovića i ujedinjenje sa Kraljevinom Srbijom. Pošto je primio molbu Narodnog vijeća, regent Aleksandar je 1. decembra 1918. proglasio ujedinjenje Kraljevine Srbije sa Državom Slovenaca, Hrvata i Srba. Na taj način stvorena je Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca.
Mnogi elementi Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca prve tri godine nisu bili konačno uređeni. Granice će biti definisane tek 1919. i 1920. godine ugovorima sa susedima. Država nije imala čak ni izabrani parlament, već Privremeno narodno predstavništvo čiji su poslanici izabrani vladinim ukazom. Ali da bi vlast funkcionisala, već decembra 1918, stvorena je vlada na čelu sa Stojanom Protićem. Članovi vlade bili su Anton Korošec, Svetozar Pribićević i Ante Trumbić. Krajem 1920. održani su izbori za ustavotvornu skupštinu. Najviše glasova su imale: Demokratska stanka (DS) 92 poslanika, Narodna radikalna (NRS) 91 poslanik, Komunistička partija Jugoslavije(KPJ) 58 i Hrvatska republikanska seljačka stranka (HRSS) 50 poslanika. Zapaženi rezultat su ostvarile Slovenska ljudska (narodna) stranka (Anton Korošec) i Jugoslovenska muslimanska organizacija (Mehmed Spaho). Iako veoma popularna, naročito među omladinom i studentima, KPJ će, zbog revolucionarnog načina borbe, biti zabranjena vladinom naredbom (Obznana).
Ipak, najveći problem nove države (koji nikada nije rešen) bio je odnos dva najveća i najuticajnija naroda, Srba i Hrvata. Hrvatska strana je želela federativno uređenje dok se Beograd zalagao za centralističko. Zbog toga je Hrvatska republikanska seljačka stranka bojkotovala sve institucije nove države i kralja Aleksandra. Situacija će se smiriti 1925. kada je Stjepan Radić priznao monarhiju i promenio ime svoje stranke u Hrvatska seljačka stranka (HSS), ali zatišje je kratko trajalo.
Godine 1928. Puniša Račić, radikalski poslanik, ubio je sa skupštinske govornice nekoliko hrvatskih zastupnika, a među njima i Stjepana Radića, vođu HSS-a. Bio je to šok posle koga je Kralj Aleksandar (1921–1934) smatrao da državu treba rasformirati, ali je ipak rešio da uvede diktaturu. To se desilo 6. januara 1929. godine. U tom periodu su zabranjene stranke, izvršena je nova administrativna podela države, donet novi ustav i promenjeno ime države u Kraljevina Jugoslavija.
Ali, kralj je ubijen u Marseju 1934. i sa njim je otišao i najjači kamen u jugoslovenskom temelju. Kraljev naslednik, do punoletstva sina Petra Drugog, bio je njegov brat od strica – knez namesnik Pavle. Za predsednika vlade postavio je Milana Stojadinovića (1935–1939), poznatog tadašnjeg ekonomistu, ali i, ispostaviće se, poštovaoca Musolinija i Hitlera. Međutim, vlada nije uspela da sredi situaciju u Jugoslaviji. Nova vlada Dragiša Cvetković (do tada malo poznati radikal) – Vladko Maček (vođa HSS) pronašla je rešenje u novoj podeli države. Stvorena je Banovina Hrvatska 1939, kao početak rešenja postojećih problema po nacionalnom ključu.
Ali Banovine Srbija i Slovenija (koje su bile u planu) nisu dočekale da vide svetlost dana. Pre nego što je potpuno reformisana, država je nestala. Kada je vlada Cvetković– Maček potpisala pristupanje Trojnom paktu (tj. savezu Nemačke , Italije i Japana) izbile su velike demonstracije, a vojska je izvela puč. Dana 27. marta 1941. predsednik vlade postaje general Dušan Simović. To je razbesnelo Hitlera, koji je naredio da se Jugoslavija napadne. Šestog aprila 1941, bombardovanjem Beograda, počeo je napad na Jugoslaviju. Posle samo 12 dana potpisana je kapitulacija, vojska se raspala, kralj i vlada su pobegli, a Kraljevina Jugoslavija prestala je da postoji.
Drugi svetski rat
Uvod
Drugi svetski rat predstavljao je oružani sukob svetskih razmera. Rat je počeo 1. septembra 1939. i trajao je do 2. septembra 1945. U ratu su bila suprotstavljena dva vojna saveza – Sile osovine, na čijem su čelu bile Nemačka, Italija i Japan, i Koalicija ujedinjenih naroda (Antifašistička koalicija), koju su predvodile Velika Britanija, SAD i SSSR. U ratu je učestvovala 61 zemlja, odnosno 96% celokupnog stanovništva. Sa oružjem u ruci borilo se oko 110 miliona ljudi. LJudski gubici iznosili su preko 55 miliona ljudi. Izazivači rata (Nemačka, Italija i Japan) nisu bili i njegovi pobednici. U ratu su masovno korišćeni tenkovi i avijacija, kao i nova raketna oružja. Ratni sukob okončan je bacanjem atomskih bombi na japanske gradove Hirošimu i Nagasaki. U ratu je učinjen pokušaj istrebljenja čitavih naroda (Jevreji). Drugi svetski rat imao je sve karakteristike totalnog rata.
Opšti uzroci Drugog svetskog rata nalazili su se u brojnim nerešenim pitanjima koja je za sobom ostavio Prvi svetski rat. Države pobednice u ratu, pre svih Francuska i Velika Britanija, nastojale su da očuvaju postojeći poredak u međunarodnim odnosima. Nasuprot njima, države koje su rat izgubile (Nemačka), ili koje su bile nezadovoljne odredbama mirovnih ugovora (Italija i Japan), težile su promeni poretka.
Napad na Poljsku
Direktni povod za rat bio je napad Nemačke na Poljsku. Hitler je verovao da će iznenadni napad i brzo uništenje poljske oružane sile („blickrig” – munjeviti rat) suočiti Veliku Britaniju i Francusku sa svršenim činom. Time bi se smanjio rizik od njihovog uključivanja u rat. Napadu na Poljsku prethodio je lažni napad nemačkih vojnika, preobučenih u poljske uniforme, na pograničnu nemačku radio-stanicu. Koristeći pred javnošću ovaj incident kao opravdanje, Nemačka je u ranim jutarnjim časovima 1. septembra 1939, bez objave rata, napala Poljsku.
Napad na Poljsku primorao je Veliku Britaniju i Francusku da Nemačkoj upute ultimatum. U njemu su zahtevale bezuslovni prekid vojnih operacija i povlačenje svih vojnih jedinica sa poljske teritorije. Kako Hitler nije odgovorio na postavljeni ultimatum, Velika Britanija i Francuska su 3. septembra 1939. Nemačkoj objavile rat.
U narednih nekoliko dana to su učinili i britanski dominioni Australija i Novi Zeland, a u rat se uključila i Kanada. Tako je rat između Nemačke i Poljske, od lokalnog sukoba, prerastao u svetski rat.
Nemačke trupe u Poljskoj
Preimućstvo u avijaciji i oklopnim jedinicama omogućilo je Nemačkoj da tokom prve tri nedelje borbe savlada otpor poljske armije. Krajem septembra 1939. nemačke trupe zauzele su Varšavu. Rat u Poljskoj trajao je 35 dana, posle čega je poljska armija kapitulirala, a vlada je napustila zemlju. Bila je to prva emigrantska (izbeglička) vlada, koja je, zbog nacističke agresije, utočište našla u Londonu.
U skladu s tajnim odredbama sporazuma Ribentrop–Molotov, jedinice Crvene armije su sredinom septembra 1939. ušle u Poljsku. Za kratko vreme okupirale su delove poljske teritorije na kojoj su većinu stanovništva činili Belorusi i Ukrajinci. Nemačka i
SSSR su, dakle, podelile teritoriju Poljske. Na prostoru Poljske od prvih dana okupacije nemačke vlasti počele su da sprovode genocid nad Jevrejima. U cilju sprečavanja nemačke okupacije pribaltičkih zemalja i direktnog ugrožavanja Lenjingrada, SSSR je od Finske tražio da na njenoj teritoriji formira vojne baze. Kako do sporazuma nije došlo, trupe Crvene armije prešle su granicu Finske. Tako je otpočeo sovjetsko-finski rat. Posle neočekivanog otpora finske armije, ratne operacije okončane su marta 1940.
RATNA 1940.
U okviru priprema za rat Nemačka je na svojim granicama prema državama zapadne Evrope skoncentrisala oko 2 miliona vojnika. Ipak, Hitler se odlučio da najpre napadne Dansku, koja je kontrolisala ulaz u Baltičko more, i Norvešku, koja je dominirala severnim pomorskim putem. Ovaj pomorski put povezivao je Veliku Britaniju sa Sovjetskim Savezom. Napad je otpočeo aprila 1940. godine. Danska je kapitulirala bez otpora. Iznenadni napad onemogućio je Norveškoj da izvede potpunu mobilizaciju. Pomoć koju su joj pružile slabe britansko-francuske snage nije bila dovoljna. Norvešku odbranu omela je i izdaja koju su počinili norveški nacisti, predvođeni pukovnikom Vidkunom Kvislingom. NJegovo je ime tako postalo sinonim za izdajničke režime i saradnike okupatora („kvislinzi”) svuda u svetu.
Maja 1940. Nemačka je napala i okupirala Belgiju i Luksemburg. Istovremeno je osvojila i Holandiju. Pomoć koju su vladama tih zemalja pružili saveznici nije bila dovoljna. Luksemburg je bio okupiran bez otpora. Otpor Belgije, uz francusko-britan-sku podršku, trajao je osamnaest dana, a Holandije pet. Nakon toga, Belgija i Holandija su kapitulirale. Savezničke jedinice bile su odbačene do luke Denkerk, odakle su, uz velike napore, uspele da se prebace u Veliku Britaniju.
Preko teritorije Belgije, kao i u Prvom svetskom ratu, nemačke trupe prodrle su u Francusku, zaobišavši Mažino liniju. U borbama na zapadnom frontu korišćena je avijacija, desantne i tenkovske jedinice. Kada su vojne operacije bile gotovo završene, Italija je, juna 1940, objavila rat Francuskoj i njene su jedinice prešle granicu te zemlje. Musolinijeva namera bila je da učestvuje u zauzimanju francuskih teritorija, posebno Korzike i Nice. Sredinom juna 1940. nemačke jedinice ušle su u Pariz. Taj događaj dodatno je pojačao defetizam u političkim i vojnim krugovima Francuske. Nova francuska vlada, koju je formirao maršal Peten (poznati general iz Prvog svetskog rata), zatražila je prekid neprijateljstava. Primirje je potpisano 22. juna 1940.
Adolf Hitler i Albert Šper u Parizu 1
U skladu sa potpisanim primirjem, Nemačka je pod svojom okupacijom zadržala sve teritorije koje su njene jedinice zauzele (oko 2/3 teritorije Francuske). Na preostalom prostoru, sa centrom u Višiju, vlast je vršila marionetska vlada na čijem je čelu bio maršal Peten. Po svom središtu ta se tvorevina nazivala „višijevska Francuska”. Primirje je potpisano i sa Italijom. Pre potpisivanja primirja general Šarl de Gol, koji je prešao u Englesku i izbegao zarobljavanje, pozvao je francuski narod da nastavi borbu. De Gol je osnovao pokret „Slobodna Francuska” i stavio se na čelo otpora.
Računao je na francuske oružane formacije, koje su se našle na teritoriji Velike Britanije, kao i na trupe u kolonijama, posebno u Alžiru, Siriji i Indokini.
Bitka za Britaniju
Posle kapitulacije Francuske Velika Britanija bila je jedina država koja je vodila ratne operacije protiv Nemačke i Italije. Nemačka invazija na Veliku Britaniju trajala je od avgusta do oktobra 1940. U danonoćnim bombardovanjima britansko vazduhoplovstvo pretrpelo je velike gubitke, a industrija značajna oštećenja. Na udaru nemačke avijacije bio je posebno London. U uzvratnim napadima britanske vazduhoplovne snage su bombardovale nemačke gradove, industrijske centre, luke i aerodrome.
U vazdušnoj bici za Britaniju Nemci su izgubili 1.733, a Britanci 915 aviona. Tome je posebno doprineo pronalazak i upotreba radara. U vazdušnim napadima poginulo je ili ranjeno oko 300.000 stanovnika, dok je gotovo 5 miliona stambenih zgrada uništeno ili oštećeno. Nemačka nije uspela da ostvari nadmoć u vazduhu. Invazija na Veliku Britaniju završena je neuspehom. Operacije su obustavljene sredinom oktobra 1940. godine, ali je nastavljeno sa bombardovanjem gradova, posebno Londona. Neuspeh u bici za Britaniju bio je prvi udarac taktici munjevitog ratovanja.
Trojni pakt
Početak ratnih operacija u Drugom svetskom ratu dodatno je zbližio Nemačku, Japan i Italiju. Te su države septembra 1940. u Berlinu sklopile trilateralan sporazum – Trojni pakt. Zemlje potpisnice Trojnog pakta obavezale su se na međusobnu pomoć u slučaju napada SAD. Paktu su mogle pristupiti i druge države. To su tokom 1940. učinile Mađarska, Rumunija i Slovačka, a u martu 1941. Bugarska i Jugoslavija.
Početkom aprila 1941. Nemci su, u skladu sa potpisanim Trojnim paktom, rasporedili svoje jedinice u Bugarskoj. Ta je država poslužila kao poligon za napad na Grčku, koju su italijanske jedinice bezuspešno pokušavale da osvoje od oktobra 1940. Napad na Grčku otpočeo je 6. Aprila, a završen je krajem maja 1941.
Operacija Barbarosa
Krajem 1940. Hitler je izdao zapovest za izradu plana napada na Sovjetski Savez, pod nazivom „Barbarosa”. Plan je predviđao da do početka zime budu zauzeti gradovi Moskva, Lenjingrad i Staljingrad. Početak napada na SSSR bio je planiran za 15. maj 1941, ali je odložen za pet nedelja zbog ratnih dešavanja u Jugoslaviji i Grčkoj. Kašnjenje napada omelo je planirani blickrig koji je trebalo okončati pre početka ruske zime. Napad na SSSR otpočeo je bez objave rata, u ranim jutarnjim časovima 22. juna 1941.
Plan Operacije Barbarosa
Koncentrisani udar oklopnih jedinica, avijacije i pešadije probio je sovjetsku odbranu i omogućio prodor nemačkih trupa u tri pravca – prema Lenjingradu, Moskvi i Kijevu. Iznenadni napad, veliki gubici i nedostatak visokog oficirskog kadra, koji je Staljin likvidirao u čistkama, presudno su uticali na to da Crvena armija ne pruži očekivani otpor agresoru.Nemačka ofanziva zaustavljena je novembra 1941. pred Moskvom. Do tog trenutka Nemci su osvojili Ukrajinu, Belorusiju i baltičke republike Litvaniju, Letoniju i Estoniju. Otpočela je i 900 dana duga opsada Lenjingrada. Nad lokalnim stanovništvom, posebno ruske nacionalnosti, Nemci su sprovodili brutalni teror.
Ulazak u rat SAD
Tokom 1941. Japan je nastavio osvajanja u Aziji. Zaposeo je francusku Indokinu i otpočeo osvajanje južne Kine. Na udaru japanskog militarizma bili su i britanski i holandski kolonijalni posedi na području jugoistočne Azije. Japan je 7. decembra 1941, iznenada, bez objave rata, napao najvažniju američku vojnu bazu na Pacifiku – Perl Harbur na Havajima.
SAD su, počev od 1939, politički, materijalno i u oružju potpomagale otpor fašističkoj agresiji, u čemu su videle doprinos vlastitoj sigurnosti. Takva politika predsednika Ruzvelta nailazila je na otpor zagovornika američkog izolacionizma. Pod parolom „Amerika pre svega”, te su političke snage tražile da se SAD ne upliću u ratna zbivanja u Evropi. Na promenu stava SAD prema ratu presudno je uticao napad Japana na američku vojno-pomorsku bazu Perl Harbur. Dan kasnije, 8. decembra 1941, SAD su objavile rat Japanu. U skladu s odredbama Trojnog pakta, u rat su se uključile Nemačka i Italija, pa su zatim SAD i njima objavile rat. Ulazak SAD u rat podudario se sa bitkom za Moskvu, kojom je zaustavljeno dalje nemačko prodiranje na Istok.
Napad na Perl Harbor
U početnoj fazi rata na Pacifiku dominirao je Japan. NJegove dobro pripremljene armije ređale su pobede. Do marta 1942. Japan je zagospodario Hong Kongom, Filipinima, Borneom, Celebesom, Singapurom, delom Sumatre, Solomonskim ostrvima, Javom i Burmom. Prvu veliku pobedu nad Japancima SAD su odnele juna 1942. u bici kod Midveja. Posle te pobede SAD su ostvarile premoć na Pacifiku. Time je uspostavljena kontrola nad pomorskim putem koji povezuje Australiju i SAD. Potom su vojne operacije na Pacifiku usmerene ka Japanu.
Istočni front
Posle poraza pod Moskvom Hitler je preduzeo ofanzivu na južnom frontu. Prodor je bio usmeren prema Volgi, Donu i Kaspijskom moru. U maju 1942. nemačke jedinice zauzele su Krim. Nemačke trupe na južnom frontu kretale su se u dva pravca: jedna grupa armija nastupala je prema Volgi i Staljingradu dok se druga kretala prema Kavkazu. Staljingrad je za Nemce imao stratešku važnost, ali i simbolični značaj, jer je nosio Staljinovo ime. U dobro pripremljenoj operaciji, koja je započela u leto 1942, nemačke trupe su u septembru prodrle do Staljingrada, grada na srednjem toku reke Volge. Izuzetno teške borbe za grad trajale su više meseci; okončane su februara 1943. pobedom Crvene armije. U odbrani grada aktivno je učestvovalo stanovništvo.
Staljingradska bitka
Po prvi put u vojnim operacijama kod Staljingrada jedinice Crvene armije upotrebljavale su višecevne raketne bacače – „kaćuše”. U želji da povrati inicijativu na frontu Hitler je u leto 1943. preduzeo novu ofanzivu. U okviru nje je jula 1943. došlo do velike bitke kod Kurska. Bila je to najveća tenkovska bitka u Drugom svetskom ratu. Kurska bitka trajala je od 5. jula do 23. avgusta 1943. U njoj je učestvovalo oko 6.000 tenkova. Poraz u ovoj bici prinudio je Hitlera na povlačenje. Započeta je opšta ofanziva Crvene armije i do kraja jeseni ona je oslobodila veći deo teritorije koja se nalazila pod nemačkom okupacijom.
Rat u Africi
Upotreba podmornica u Drugom svetskom ratu učinila je plovidbu morem krajnje nesigurnom. Na meti podmornica nisu bili samo ratni već i putnički i teretni brodovi. Nemačke podmornice najviše su operisale u Atlantskom okeanu, sa zadatkom da onemoguće dostavljanje američke pomoći Velikoj Britaniji. Da bi smanjili gubitke, saveznički brodovi su preko Atlantika plovili u konvojima, koje su obezbeđivali ratni brodovi, a često i avijacija. Italijanske podmornice dejstvovale su prevashodno u Sredozemnom moru, a japanske u Pacifiku.
U borbama koje su početkom 1942. vođene u Africi, nemačke i italijanske trupe imale su više uspeha. Britanske jedinice potisnute su do granica Egipta, gde je front stabilizovan. General Romel, koga su zbog veštine ratovanja nazivali „pustinjska lisica”, pokrenuo je, krajem maja 1942, novu ofanzivu. Odlučujuća bitka odigrala se novembra 1942. kod mesta El Alamejn u Libijskoj pustinji. Britanska armija, kojom je komandovao maršal Montgomeri, odnela je važnu pobedu, a Romel je bio prinuđen na povlačenje.
Kapitulacija Italije
Invazija na Siciliju otpočela je 10. a okončana 17. jula 1943. U operacijama su, uz podršku vazduhoplovstva, učestvovale britanska i američka armija. Svakodnevna bombardovanja italijanskih gradova i privrednih objekata tome su dodatno doprinosila. Podele su potresale i fašističku partiju. U takvim okolnostima Veliko fašističko veće je, krajem jula 1943, donelo odluku kojom je Musolini razrešen svih dužnosti. Nakon rušenja sa vlasti Musolini je uhapšen, a fašistička stranka raspuštena. Time je završena 20 godina duga vladavina fašista u Italiji. Mandat za sastav nove vlade kralj je poverio maršalu Pjetru Badolju.
Uspešno iskrcavanje saveznika u južnoj Italiji primoralo je nemačke jedinice na povlačenje prema severu. Italija je zvanično kapitulirala 8. septembra 1943. a mesec dana kasnije objavila je rat Nemačkoj.Ofanziva sa Istoka
Zimska ofanziva Crvene armije bila je veoma uspešna na celom frontu od Baltičkog do Crnog mora. Početak 1944. obeležile su pobede Crvene armije. Krajem januara, Lenjingrad je oslobođen opsade koja je trajala 900 dana. U tom periodu život je izgubilo oko 700.000 građana i nekoliko stotina hiljada vojnika koji su branili grad. U proleće 1944. bila je oslobođena celokupna teritorija Sovjetskog Saveza. Crvena armija je, posle uspešnih bitaka na svojoj teritoriji, u leto 1944. prekoračila svoje granice i kao oslobodilac započela operacije u Evropi. U Poljskoj su se jedinice Crvene armije zaustavile pred Varšavom, gde je započeo ustanak Poljaka. Neposredno posle toga, primoravajući protivnika na povlačenje Crvena armija izvršila je prodor na tlo Nemačke, gde je zauzela istočnu Prusku. Sledio je prodor u Čehoslovačku. Sa teritorije te države nastavljen je prodor u Nemačku i Austriju. U isto vreme Crvena armija prešla je i granice Finske i Rumunije. Septembra 1944. kapitulirale su Rumunija, Bugarska i Finska, i sa tim državama sklopljeno je primirje. Jedinice Crvene armije ušle su i na teritoriju Jugoslavije i učestvovale u oslobađanju Beograda. Prodor Crvene armije na Balkan prisilio je Nemce na povlačenje iz Grčke.
Operacija Overlord
Iskrcavanje savezničkih jedinica u Normandiji (severna Francuska) i otvaranje drugog fronta u Evropi pripremano je pod tajnim nazivom „Overlord” („vrhovni gospodar”). Operacija je započela 6. juna 1944. Celokupnim savezničkim snagama komandovao je američki general Dvajt Ajzenhauer. Posle snažnog bombardovanja otpočeo je najveći pomorski i vazdušni desant u Drugom svetskom ratu. Savezničke jedinice prešle su kanal Lamanš, razbile nemačku odbranu i iskrcale se u Normandiji. Snažan otpor nemačkih jedinica u početku je usporavao, a delom i onemogućavao napredovanje. Avgusta 1944. godine oslobođen je Pariz, a zatim i ostali delovi Francuske, Belgije, Luksemburga i veći deo Holandije. Marta 1945. saveznici su prešli Rajnu i započeli konačne operacije na slamanju Nemačke.
Pred iskrcavanje u Normandiji
Kraj rata
Posle oslobađanja Poljske i Čehoslovačke, Crvena armija zaposela je Beč i otpočela konačne operacije na tlu Nemačke. Hitler je pokušao da totalnom mobilizacijom stanovništva spreči prodor sovjetskih jedinica, ali u tome nije uspeo. Obruč oko Berlina sve se više sužavao. Sa zapada su takođe prodirale savezničke trupe. Do prvog susreta jedinica Crvene armije i saveznika došlo je na reci Elbi aprila 1945. godine. Poslednja bitka u Drugom svetskom ratu na tlu Evrope vođena je za Berlin. Hitler je planirao da grad brani „do poslednjeg vojnika”. Borbe za Berlin trajale su dve nedelje, a cela je operacija završena zauzimanjem grada 2. maja 1945. Suočen sa totalnim porazom Adolf Hitler izvršio je samoubistvo. Plašeći se odmazde Crvene armije za nedela koja su činile u okupiranim delovima SSSR-a, nemačke jedinice nastojale su da se predaju trupama zapadnih saveznika. Devetog maja 1945. Nemačka je potpisala bezuslovnu kapitulaciju. Kapitulacija Nemačke nije značila kraj Drugog svetskog rata. Borbe su nastavljene na Pacifiku. U skladu s obavezama koje je preuzeo prema saveznicima, SSSR
je objavio rat Japanu i uključio se u vojne operacije na Dalekom istoku.
Tokom 1945. Japan je izgubio sve osvojene teritorije. Posebno teške borbe saveznici su vodili za ostrva Okinava i Ivo DŽima. Japan je krajem jula 1945. odbio ultimatum o predaji. Ostrvo Ivo DŽima osvojeno je posle višemesečnih bombardovanja. U odbrani ostrva Japanci su upotrebljavali pilote-samoubice („kamikaze”). U njihovim napadima potopljeno je 30 a oštećeno preko 370 savezničkih ratnih brodova. Fanatizam sa kojim je Japan nastavljao rat i žrtve koje su saveznici podnosili tokom napada presudno su uticali na odluku vlade SAD da u ratu upotrebe novo oružje – atomsku bombu. Šestog avgusta 1945. na grad Hirošimu bačena je prva bomba, a tri dana kasnije druga, na grad Nagasaki. Posle toga započeli su pregovori o prestanku ratnih operacija. Drugog septembra 1945. Japan je potpisao bezuslovnu kapitulaciju. Time je Drugi svetski rat bio okončan.
Commentaires